Anka Matić
(Bošnjaci, 14.04.1911.- Zagreb, 25.10.2004.)
rođena je u šokačkom selu nedaleko od Županje, kao deveto od ukupno desetero djece u obitelji seoskog kolara Steve Matića i Terezije rođene Perakić. Nakon osnovne škole u Bošnjacima, pohađala je Građansku školu u Županji (1926./27.), Učiteljsku školu u Osijeku (1931./32.), a potom – paralelno sa studijem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1936./37.) - Prvu žensku realnu gimnaziju (1935.) Još kao srednjoškolska sudjelovala je u štraju učenika u Osijeku te uspostavila trajne veze s komunističkim pokretom, a kasnije se uključila u rad nekoliko radničkih i ženskih udruženja, tako da 1935. g. postaje članicom SKOJ-a a 1938. i članicom KPJ. Iste je (1938.) godine kao stipendistica francuske vlade otišla na specijalizaciju u Pariz, gdje je ostala i za vrijeme Drugog svjetskog rata (kao članica francuskog pokreta otpora), sve do 1946. g. Završivši u peiodu od 1938-40. g. studij pedagoške psihologije na Sorbonne-i, fonetike (na Fonetskom institutu) i profesionalne orijentacije (u Institutu za profesionalnu orijentaciju), obranila je 1941. g. na Sorbonne-i doktorsku tezu na temu „Društvo i odgoj“. Istovremeno je nastavila s aktivnim političkim radom među iseljenicima - posebice sa ženama i studentima, u Udruženju jugoslavenskih studenata - kao i radom na zbrinjavanju jugoslavenskih boraca iz Internacionalnih brigada po njihovu povratku iz Španjolskog građanskog rata.
Dio ostavštine dr. Anke Matić (koji je HPM-u darovala osobno u nekoliko navrata između 1996.i 1998. g.) broji ukupno 233 predmeta nastalih u periodu od 1938. do 1998. g. a ovom je prilikom predstavljena tek njihova polovina. Drugi dio ostavštine - koji sadrži rukopise, fotografije, odlikovanja i priznanja, te dokumente o njezinoj profesionalnoj i društvenoj djelatnosti - nalazi se u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu, kojem zahvaljujemo na fotografiji ustupljenoj za potrebe ove izložbe. O svom je ilegalnom političkom radu iz studentskih dana 1982. g. ostavila audio-zapis beogradskom novinaru Dragoslavu Simiću, uredniku dokumentarnog serijala o ljudima i događajima iz jugoslavenske povijesti 20. st. (koji se nalazi na web-adresi: Dr. Anka Matić - Audio i Foto arhiv Simić). Konačno - u studenom 2017. g. objavljena je opsežna monografija o životu dr. Anke Matić u povijesnom kontekstu vremena u kojem je živjela (Stojanović, J.- Šušak, D. 2017. Dr. Anka Matić - heroina 20. stoljeća: Fašizam i antifažizam, Zagreb: Nova knjiga Rast) nastala na osnovi osobne i obiteljske arhive, njezinih stručnih tekstova i subjektivnih opservacija o aktualnim političkim temama, te razgovora o doživljajima iz mladosti koje je vodila s članovima obitelji.
- Fotografija Kultura i umjetnost Žensko pitanje Članske i identifikacijske iskaznice Informativni leci - pozivnice Korespondencija Sjećanja - memoarski zapisi Diplome i priznanja Narodni oslobodilački pokret Jugoslavena u Francuskoj Pokret otpora u Francuskoj (KP Francuske) Međunarodni skup Mir za djecu (Varšava, 18.-22.02.1986.)
Narodni oslobodilački pokret Jugoslavena u Francuskoj nastao je nakon oslobođenja Pariza u kolovozu 1944. g. po uzoru na slične useljeničke organizacije - s ciljem da zastupa interese jugoslavenskih useljenika u oslobođenim dijelovima Francuske do konačnog završetka rata u Europi i pononvnog uspostavljanja međunarodnih diplomatskih veza, te da ih poveže s NOP-om u domovini. Organiziran je na poticaj KP Jugoslavije uz financijsku podršku KP Francuske, ali prvenstveno zahvaljujući učešću velikog broja Jugoslavena u Francuskom pokretu otpora, koji su u završnim borbama za Pariz samostalno zauzeli zgradu jugoslavenske ambasade i tamo smjestili sjedište svoje organizacije. Među prvim članovima Glavnog odbora NOP-a Jugoslavena u Francuskoj nalazili su se: inž. Danilo Jejčić, dr. med. Radomir Jovanović, Milena Wallen, Džemal Dalipagić, te dr. Anka Matić kao njegova sekretarica, dok je dužnost prvog predsjednika Glavnog odbora obnašao Ljubo Ilić - bivši španjolski dobrovoljac koji je u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata stekao čin generala a potom je, kao specijalni izaslanik Maršala Tita, imenovan šefom Jugoslavenske vojne misije u Parizu. Neposredno pred kraj rata ova je organizacija omogućila povratak u domovinu onim jugoslavenskim domoljubima koji su bili spremni sudjelovali u završnim akcijama za oslobođenje zemlje – pretežno na Srijemskom frontu, ili u borbama za Istru i Trst. Za one pak koji su ostali u Francuskoj nakon oslobođenja i dočekali dolazak prvog ambasadora DF Jugoslavije, Marka Ristića u Pariz (23.08.1945.) priređuju se različita politička, humanitarna i kulturna događanja kako bi jugoslavenski useljenici, kao i francuska javnost, putem izložbi i koncerata, predavanja i publikacija bolje upoznali karakter, ciljeve i tijek NOP-a u Jugoslaviji. Tom su prilikom ujedno organizirane i akcije prikupljanja materijalne pomoći za potrebe ratom razorene zemlje, kao i različiti oblici pomoći za ratne zarobljenike i bivše zatočenike koncentracijskih logora, ratnu siročad i bolesnike, ranjenike i invalide, te za tisak informativnog tjednika Nova Jugoslavija (koji je uređivao Rudi Supek, a počeo je izlaziti u Parizu 1. studenoga 1944.). Nakon svoga I. kongresa, NOP Jugoslavena u Francuskoj mijenja ime u Udruženje Jugoslavena u Francuskoj, a tijekom vremena jača organizacijski i brojčano – tako da je od početnih 4.000 sljedbenika do II. kongresa Središnje međunarodne organizacije useljenika (CADI) održanog u veljači 1946., njegov broj porastao na gotovo 6.000 članova (što je činilo 50% ukupnog broja jugoslavenskih useljenika evidentiranih u Francuskoj u to vrijeme).
Podatke o NOP-u Jugoslavena u Francuskoj i radu Udruženja Jugoslavena u Francuskoj ostavila je dr. Anka Matić (18.08.1986.) u svoja 2 analitičko-memoarska teksta iz ostavštine: Jugoslaveni u francuskom pokretu otpora - Prilog na osnovi ličnih sjećanja i dokumentacije / Prilog prema sjećanju dr. Anke Matić (HPH-102881/1-2).
