Anka Matić

Anka Matić (Bošnjaci, 14.04.1911.- Zagreb, 25.10.2004.) rođena je u šokačkom selu nedaleko od Županje, kao deveto od ukupno desetero djece u obitelji seoskog kolara Steve Matića i Terezije rođene Perakić. S obzirom na to, kao i na činjenicu da je majku izgubila već sa 14 a oca u 21 godini, njezino je odrastanje a potom i školovanje u kriznom međuratnom vremenu pratila višestruka nesigurnost i siromaštvo. No, unatoč tomu, siroče iz Bošnjaka – djelomično uz pomoć starije braće, ali pretežno vlastitim radom, izuzetnim sposobnostima i velikom upornošću - uspješno je savladalo mnoge prepreke i steklo doktorat na Sorbonni. Nakon (petogodišnje) osnovne škole u Bošnjacima – koju je pohađala od 1918.-1923. g. – Anka je završila 4 razreda Građanske škole u Županji (1923.-1927.), a potom i (petogodišnju) Učiteljsku školu u Osijeku (1927.-1932.). Ondje je od 7.-11. siječnja 1929. g. (baš u vrijeme proglašenja diktature kralja Aleksandra Karađorđevića) sudjelovala u organizaciji i provedbi đačkog štrajka održanog radi neodgovarajuće profesionalne osposobljenosti jednog od nastavnika za rad na Učiteljskoj školi. Zbog toga je trajno izgubila državnu stipendiju - koja se u to doba u Kraljevini SHS dodijeljivala svim odličnim srednjoškolcima – što nije prekinulo njezino školovanje, ali ga je još više otežalo jer je izgubljena sredstva za život morala nadoknaditi davanjem instrukcija. U takvim je okolnostima postala članicom uprave novoosnovanog Društva trezvenjaka na svojoj školi, a potom i tajnicom odbora Društva trezvenjaka grada Osijeka - koje se u svome radu nužno suočavalo s problemima radništva kao najsiromašnijeg i najranjivijeg dijela osječke populacije. Kako je tadašnji predsjednik toga Društva, dr. Leo Kraus, ujedno bio i član Komunističke partije Jugoslavije, upravo je u toj sredini po prvi puta Anka imala priliku neposredno upoznati komunističke prvake, njihove ideje i konkretan društveno-politički rad. Nedvojbeno je već je u to doba postala trajno inspirirana komunističkim pokretom i njegovim socijalnim programom koji se osnivao na teoriji o jednakosti svih ljudi, te izgradnji slobodnog i pravednijeg društva s ravnomjernom raspodjelom bogatstva – idejama koje će i sama dosljedno zastupati do kraja života. No, u to su vrijeme pred njom još bili planovi o studiju, koji upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. g. uz višestruku pomoć dr. Lea Krausa – savjetodavnu, organizacijsku i moralnu - a potom i uz podršku drugova okupljenih u studentskom Društvu trezvenjaka „Preporod“ (čija je bila predsjednica od prve godine studija do zabrane rada Društva 1934. g.). Istovremeno sa studijem na Filozofskom fakultetu pohađala je Prvu žensku realnu gimnaziju na zagrebačkom Gornjem gradu, pritom zarađivala za život instrukcijama, a pod utjecajem ljevičarskih ideja aktivno sudjelovala u radu nekoliko radničkih i ženskih udruženja: bila je članica Akademskog kulturnog društva Svjetlost, tajnica Junior sekcije Udruženje univerzitetski obrazovanih žena, tajnica Udruženja za prosvjetu žene i članica rukovodstva Dječje sekcije radničkog društva Prijatelji prirode, da bi 1935. konačno postala članicom Saveza komunističke omladine, a 1938. g. i članicom Komunističke partije Jugoslavije. Zasigurno nije slučajnost da je iste (1938.) godine kao stipendistica francuske vlade upućena na specijalizaciju u Pariz - koji je početkom 1937. privremeno bio sjedište Centralnog komiteta KPJ – gdje ostaje tijekom Drugog svjetskog rata, sve do jeseni 1946. U Parizu je (uz redovni doktorski studij) najprije 1939. g. završila studij francuskog jezika za strane studente na Institutu za fonetiku, a tijekom 1940. diplomirala na Institutu za profesionalnu orijentaciju i pedagošku psihologiju, te konačno 1941. g. obranila doktorsku tezu Obrazovanje i društvo na Sorbonni. Pritom je aktivno sudjelovala u praktičkim (psihološkim) istraživanjima djece i omladine na Institutu za profesionalnu orijentaciju (kod prof. Henryja Pierona) i Institutu za psihologiju djeteta (kod prof. Henryja Wallona), a neko je vrijeme radila i na Institutu Henry Rousselle (u bolnici za duševne bolesti St. Anne). No, istovremeno je aktivna članica jugoslavenskih i međunarodnih iseljeničkih organizacija – poput Udruženja jugoslavenskih studenata, ali i Udruženja svih studenata Filozofskog fakultata na Sorbonni, ili Udruženja univerzitetski obrazovanh žena Pariza – a od listopada 1944. g. postaje sekretaricom Centralnog odbora NOP-a Jugoslavena u Francuskoj. Međutim, njezini su najvažniji politički zadaci bili vezani uz organizaciju različitih oblika pomoći španjolskim dobrovoljcima (posebice Jugoslavenima) koji su se u Francuskoj našli u internaciji ili na liječenju, uključujući i njihov povratak preko Njemačke u domovinu. Ankin je prvi suradnik i Partijski rukovodilac bio Boris Kidrič, tadašnji sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a i partijske čelije jugoslavenskih iseljenika, koji je boravio u Francuskoj od 1937.-1939. usmjeravajući rad Udruženja jugoslavenskih studenata u Parizu. Poslije Kidričeva povratka u zemlju, na tom ga je zadatku djelomično naslijedila do dolaska novog sekretara Peke Dapčevića, kojemu je također (1939.-1941.) pomagala obavljati uobičajene, ali i neke nove zadatke: izdavanje i distribuciju ilegalnog lista Naš glas te mobilizaciju članova jugoslavenske iseljeničke zajednice za učešće u Francuskom pokretu otpora. Naime, poslije kapitulacije (Treće) Francuske Republike i uspostave višijevske Francuske Države (1940.) Anka je i sama, kao članica partijskog rukovodstva Udruženja jugoslavenskih studenata u Parizu i bliska suradnica KP Francuske, pristupila Francuskom pokretu otpora zajedno s mnogobrojnim svojim zemljacima – bivšim španjolskim borcima, komunistima ili Partijskim simpatizerima. Među njima su se u to doba nalazili: Ljubo Ilić, Emil Dimić, Lazo Udovički, Ivo Gošnjak, Drago Nešić, Rudi Supek, Živojin Ružić, Rikard Bukovac, Antun Polanščak, Milena Wallen, Vaso Popović, Džemal Dalipagić, George Seneši, Simo Kosanović, Gvido Nonvelier, Lazo Latinović, Matija Uradin, Franjo Gossain, Nedeljko Brenković, Anton Rupnik, … i mnogi drugi. Zbog svog je ilegalnog rada konačno bila i uhapšena 30. travnja 1942. te zatočena u jednom od pariških logora iz kojeg je puštena nakon 8,5 mjeseci (15. siječnja 1943.) na intervenciju svojih francuskih suradnika i profesora sa Sorbonne. Ali ni tada ne napušta politički angažman, već s novim identitetom pod imenom Marie Ponimier obavlja ilegalne zadatke sve do oslobođenja, stekavši čin poručnice Francuskog pokreta otpora. Tijekom posljednjih ratnih mjeseci u novim uvjetima i oslobođenom Parizu ponovno se bavi potrebama useljenika, sada u funkciji sekretarice NOP-a Jugoslavena u Francuskoj. Tek se po povratku u Zagreb 1946. g. potpuno posvetila svojoj profesiji te zaposlila na Filozofskom fakultetu (u statusu docentice), od 1960. postaje članicom savjeta Međunarodne organizacije za odgoj kroz umjetnost (I.N.S.E.A.), a umirovljena je kao direktorica Instituta za proučavanje razvojnih problema djece i omladine. Za ratne zasluge kao i za poslijeratni znanstveno-stručni, društveni i politički rad dobila je mnoga domaća i strana priznanja, nagrade i odlikovanja.

Dio ostavštine dr. Anke Matić (koji je HPM-u darovala osobno u nekoliko navrata između 1996.i 1998. g.) broji ukupno 140 predmeta nastalih u periodu od 1938. do 1998. g., a ovom je prilikom predstavljena tek njihova polovina. Drugi dio ostavštine - koji sadrži rukopise, fotografije, odlikovanja i priznanja, te dokumente o njezinoj profesionalnoj i društvenoj djelatnosti - nalazi se u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu, kojem zahvaljujemo na fotografiji ustupljenoj za potrebe ove izložbe. O svom je ilegalnom političkom radu iz studentskih dana 1982. g. ostavila audio-zapis beogradskom novinaru Dragoslavu Simiću, uredniku dokumentarnog serijala o ljudima i događajima iz jugoslavenske povijesti 20. st. (koji se nalazi na web-adresi: Dr. Anka Matić - Audio i Foto arhiv Simić: www.audioifotoarhiv.com/gosti sajta/AnkaMatic.html). Konačno, u studenom 2017. g. objavljena je opsežna monografija o životu dr. Anke Matić u povijesnom kontekstu vremena u kojem je živjela (Stojanović, J.- Šušak, D. 2017. Dr. Anka Matić - heroina 20. stoljeća: Fašizam i antifažizam, Zagreb: Nova knjiga Rast) nastala na osnovi osobne i obiteljske arhive, njezinih stručnih tekstova i subjektivnih opservacija o aktualnim političkim temama, te razgovora o doživljajima iz mladosti koje je vodila s članovima obitelji.

Narodni oslobodilački pokret Jugoslavena u Francuskoj nastao je nakon oslobođenja Pariza u kolovozu 1944. g. po uzoru na slične useljeničke organizacije - s ciljem da zastupa interese jugoslavenskih useljenika u oslobođenim dijelovima Francuske do konačnog završetka rata u Europi i pononvnog uspostavljanja međunarodnih diplomatskih veza, te da ih poveže s NOP-om u domovini. Organiziran je na poticaj KP Jugoslavije uz financijsku podršku KP Francuske, ali prvenstveno zahvaljujući učešću velikog broja Jugoslavena u Francuskom pokretu otpora, koji su u završnim borbama za Pariz samostalno zauzeli zgradu jugoslavenske ambasade i tamo smjestili sjedište svoje organizacije. Među prvim članovima Glavnog odbora NOP-a Jugoslavena u Francuskoj nalazili su se: inž. Danilo Jejčić, dr. med. Radomir Jovanović, Milena Wallen, Džemal Dalipagić, te dr. Anka Matić kao njegova sekretarica, dok je dužnost prvog predsjednika Glavnog odbora obnašao Ljubo Ilić - bivši španjolski dobrovoljac koji je u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata stekao čin generala a potom je, kao specijalni izaslanik Maršala Tita, imenovan šefom Jugoslavenske vojne misije u Parizu. Neposredno pred kraj rata ova je organizacija omogućila povratak u domovinu onim jugoslavenskim domoljubima koji su bili spremni sudjelovali u završnim akcijama za oslobođenje zemlje – pretežno na Srijemskom frontu, ili u borbama za Istru i Trst. Za one pak koji su ostali u Francuskoj nakon oslobođenja i dočekali dolazak prvog ambasadora DF Jugoslavije, Marka Ristića u Pariz (23.08.1945.) priređuju se različita politička, humanitarna i kulturna događanja kako bi jugoslavenski useljenici, kao i francuska javnost, putem izložbi i koncerata, predavanja i publikacija bolje upoznali karakter, ciljeve i tijek NOP-a u Jugoslaviji. Tom su prilikom ujedno organizirane i akcije prikupljanja materijalne pomoći za potrebe ratom razorene zemlje, kao i različiti oblici pomoći za ratne zarobljenike i bivše zatočenike koncentracijskih logora, ratnu siročad i bolesnike, ranjenike i invalide, te za tisak informativnog tjednika Nova Jugoslavija (koji je uređivao Rudi Supek, a počeo je izlaziti u Parizu 1. studenoga 1944.). Nakon svoga I. kongresa, NOP Jugoslavena u Francuskoj mijenja ime u Udruženje Jugoslavena u Francuskoj, a tijekom vremena jača organizacijski i brojčano – tako da je od početnih 4.000 sljedbenika do II. kongresa Središnje međunarodne organizacije useljenika (CADI) održanog u veljači 1946., njegov broj porastao na gotovo 6.000 članova (što je činilo 50% ukupnog broja jugoslavenskih useljenika evidentiranih u Francuskoj u to vrijeme).

Podatke o NOP-u Jugoslavena u Francuskoj i radu Udruženja Jugoslavena u Francuskoj ostavila je dr. Anka Matić (18.08.1986.) u svoja 2 analitičko-memoarska teksta iz ostavštine: Jugoslaveni u francuskom pokretu otpora - Prilog na osnovi ličnih sjećanja i dokumentacije / Prilog prema sjećanju dr. Anke Matić (HPH-102881/1-2).