Uvod
SJEĆANJA NA 20. STOLJEĆE
izbor dokumenata iz osobnih i obiteljskih ostavština Hrvatskoga povijesnog muzeja
Ovom izložbom predstavljamo zapise o životima pojedinaca, sačuvane uspomene, osobne dokumente i sjećanja – necjelovita i subjektivna, ponekad nejasna i nepovezana, ali unatoč tomu autentična, jedinstvena i nezamjenjiva svjedočanstva o vremenu u kojemu su nastala. U tom smislu prezentirana dokumentarna građa iz fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja ilustrira sudbine stanovnika hrvatskoga kulturno-povijesnog prostora u izuzetno dinamičnim i burnim, kaotičnim i kontroverznim događanjima kratkog 20. stoljeća, te ujedno daje solidnu osnovu za interpretaciju novije prošlosti hrvatskih zemalja u globalnom – europskom i svjetskom – kontekstu. Ovdje je izložen tek njezin manji dio, u namjeri da vas upozna s nekim aspektima života ljudi toga vremena, da vas potakne na razmišljanje o njima i izazove da fragmente prošlosti naučite povezivati u cjelovit mozaik. Suočite se s vrijednostima i zabludama svojih prethodnika, usporedite ih s vlastitim iskustvima – kako bi povijest, konačno, mogla dobiti zasluženu ulogu životne učiteljice! Jer 20. stoljeće je doba čije posljedice intenzivno proživljavaju suvremene generacije još i danas: obilježeno je učestalim krizama, uključujući i dva svjetska rata, procesima dubokog raslojavanja u gotovo svim aspektima života, neravnomjernom raspodjelom prirodnih resursa i privrednog bogatstva, ali i nizom naglih, a krupnih pomaka u razvoju znanosti, tehnologije i komunikacija te – vezano uz sve to – postupnim, ali sigurnim promjenama tradicionalnih (građanskih) društvenih vrijednosti i formiranjem novog senzibiliteta, drugačijeg shvaćanja vremena i prostora, promišljanjem novih uloga i načina identifikacije pojedinaca unutar zajednice, promijenjenim odnosom čovjeka prema prirodnom okolišu…
Kao opći teorijski okvir za prezentaciju našega novijeg dokumentarnog fundusa, uzeli smo ovom prilikom vrlo inspirativnu interpretaciju kratkog 20. stoljeća britanskog povjesničara Erica Hobsbawma – koji je promatrano razdoblje od 1914. do 1990. godine logički (kronološki i tematski) podijelio na 3 osnovne cjeline: (1) Doba katastrofe – izrazito krizno vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata s međuratnim periodom obilježenim ekonomskom krizom širokih razmjera – tijekom kojega su hrvatske zemlje u različitim kombinacijama bile dijelom nekoliko državno-političkih sustava te, u skladu s tim, dijelile njihovu sudbinu: od Austro-Ugarske Monarhije i (djelomično) Kraljevine Italije, preko međuratne Jugoslavije, do Nezavisne Države Hrvatske i Demokratske Federativne Jugoslavije; (2) Zlatno doba – nešto kraći, ali znatno stabilniji period općeg i višestrukog mirnodopskog napretka koji se dogodio između 1945. i sredine 1970-ih godina – Hrvatska je provela u okviru Federativne Narodne Republike Jugoslavije / Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pod vlašću komunističkog režima, a u znaku opće obnove i izgradnje zemlje, nacionalizacije i konfiskacije privatne imovine, te uvođenja društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, s postupnim provođenjem privrednih reformi i radničkog samoupravljanja, kao i svojevrsne kulturne revolucije i sasvim originalnog oblika socijalističkog uređenja u odnosu na zemlje Istočnog bloka predvođene Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika; (3) Propadanje / recesija – novo je krizno razdoblje na kraju kratkog 20. stoljeća, od sredine 1970-ih do 1990. – tijekom kojega su bile sve izraženije višestruke i radikalne promjene, posebice unutar europskih zemalja komunističkog bloka, što je rezultiralo konačnim slomom komunističkih režima u Europi i raspadom socijalističkih, u pravilu višenacionalnih totalitarnih država, među kojima se nalazila i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Hrvatsko je društvo u tom periodu tražilo načine za uspostavu autonomne države te ostvarenje kulturne, političke i osobne emancipacije različitih kategorija svojih stanovnika.
Kako se i u kojoj mjeri u Hobsbawmov teorijski koncept i navedenu periodizaciju kratkog 20. stoljeća – koje on simbolički definira kao doba ekstrema – uklapaju konkretne činjenice novije hrvatske povijesti, ilustrira ovom prilikom (u prvoj fazi prezentacije dokumentarnog fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja) dokumentacija iz ostavština 11 osoba i(li) članova njihovih obitelji, koja gotovo u potpunosti pokriva period od 1914. do 1990. godine. Ukoliko ova svjedočanstva o pojedinačnim, osobnim sudbinama pokušamo strukturirati u skladu s Hobsbawmovim idejnim predloškom, njihov širi povijesni kontekst može biti definiran u okviru slijedećih kronoloških tema:
(1) Život na granici dvaju svjetova (Istoka i Zapada) u krizno doba prve polovine 20. stoljeća (doba katastrofe) – kronološki je i sadržajno najopsežniji, a tematski najraznovrsniji segment izložbe (e-kataloga), koji obuhvaća pretežni dio ostavština čak 5 različitih obitelji – Baj, Javoršek, Sudar, Kumičić i Švob – te 4 osobne ostavštine – dr. Milivoja Jambrišaka, dr. Anke Matić, Antuna Antolovića i Hrvoja Macanovića. U osnovi, period prve polovine 20. stoljeća u hrvatskoj povijesti karakterizira građanski srednjoeuropski ambijent, modificiran specifičnim naznakama ratne svakodnevice na samom početku (1914. – 1918.) i na kraju promatranog perioda (1941. – 1945.), te s obilježjima depresije (nezaposlenosti, siromaštva i oskudice, pojačane inflacije i učestalih emigracija i sl.) za trajanja ekonomske krize tijekom prve polovine 1930-ih godina, koja se u okvirima Kraljevine Jugoslavije poklopila s političkom diktaturom kralja Aleksandra I. Karađorđevića (1929. – 1934.). S obzirom na spomenute specifičnosti povijesnog razvoja hrvatskih zemalja u to doba, ukupan se sadržaj ovog dijela virtualne izložbe može još nadalje tematski podijeliti na slijedeće (3) relativno zaokružene cjeline:
(a) Prvi svjetski rat kao prekretnica povijesnih epoha i pokretač višestrukih promjena u hrvatskim zemljama (1914. - 1918.) – predstavljen je ratnim dnevničkim bilješkama kaplara austro-ugarske vojske Franje Javoršeka, dijelom osobne dokumentacije jednog člana Jugoslavenskog odbora koji je u toj funkciji pred kraj Velikog rata boravio u Rusiji – dr. Milivoja Jambrišaka, te osobnim i školskim dokumentima učenika Opće pučke dječačke škole u Karlovcu Dragutina Baja i članova njegove obitelji.
(b) Osobine građanskog poretka u međuratnoj Jugoslaviji (1918. – 1941.) – drugi je i središnji dio ove sadržajne cjeline koja obuhvaća oko 23 godine svakodnevnog (mirnodopskog) života muškaraca, žena i djece dokumentiranog dijelovima ostavštine o službovanju pojedinih članova karlovačke obitelji Baj, privatnom korespondencijom veterinara iz Brinja Martina Sudara, dokumentacijom članova Hrvatskog skautskog saveza iz poznate zagrebačke obitelji Kumičić, obiteljskom prepiskom željezničarskog službenika Franje Javoršeka iz različitih dijelova Jugoslavije, službenom dokumentacijom časnika jugoslavenske kraljevske vojske Antuna Antolovića, te uspomenama mlade skojevke Anke Matić iz studentskih dana provedenih u Parizu neposredno prije početka Drugoga svjetskog rata.
(c) Vojni i civilni aspekti života u okviru Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) – osobito je kompleksan i osjetljiv tematski segment, budući da sadrži svjedočanstva ne samo o različitim, već i suprotstavljenim sudbinama i životnim iskustvima, tragičnim žrtvama i stradanjima ljudi na objema zaraćenim stranama pa je stoga uzrokom teškoga naslijeđa koje je dugotrajno odredilo tijek čitave druge polovice 20. stoljeća, a reflektira se i danas na našu svakodnevicu. Ovaj se dio izložbe prvenstveno temelji na suočavanju i komparaciji pojedinačnih subjektivnih iskaza različitih (tipičnih) kategorija stanovnika(-ca) Hrvatske, koji su Drugi svjetski rat proveli: (a) kao civili – u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ili na okupiranim (talijanskim, njemačkim, itd.) područjima, ili na partizanskim oslobođenim područjima, ili u izbjeglištvu (izvan Hrvatske), (b) u internaciji – ustaških, njemačkih ili talijanskih logora, (c) kao borci, u aktivnoj vojnoj službi – ustaškoj, domobranskoj ili partizanskoj. Zbog toga ova sadržajna cjelina formulira mnoga konkretna pitanja i definira probleme koji uzrokuju disonantne odgovore ne samo svjedoka predstavljenih povijesnih događanja i procesa, već i samih povjesničara, a popraćeni su argumentima s kojima se dio hrvatske populacije i danas još uvijek teško suočava, ili uopće ne želi prihvatiti njihovo postojanje. Iako fundus Hrvatskoga povijesnog muzeja samo u Dokumentarnoj zbirci II. ima brojna i raznovrsna svjedočanstva sudionika ratnih događanja koji su rat proživjeli na različite načine, ovom je prilikom predstavljeno tek nekoliko primjera koji ilustriraju tipične (gore navedene) kategorije stanovnika tadašnje Hrvatske: zatočenike naci-fašističkih logora poput novinara Hrvoja Macanovića i povjesničara Držislava Švoba, antifašističke borce Narodnooslobodilačkog pokreta i Francuskog pokreta otpora – liječnika Milivoja Jambrišaka i studenticu Anku Matić, domobranske i ustaške časnike u vojsci Nezavisne Države Hrvatske Martina Sudara i Antuna Antolovića, „civilne“ žitelje Nezavisne Države Hrvatske pravnika Dragutina Baja i članove njegove obitelji, te članove obitelji Đure Kumičića i Franje Javoršeka.
(2) Stabilizacija života (zlatno doba) u uvjetima blokovske podjele svijeta, komunističkog režima u Jugoslaviji i kontroverznog jugoslavenskog socijalizma (1945. – 1975.) – tema je koju na različite (pa čak i direktno suprotstavljene) načine dokumentiraju dijelovi nekih već ranije spomenutih ostavština – kao što je dokumentacija predratne skojevke i antifašistkinje, francuske studentice – članice pokreta otpora u Parizu, a potom ugledne poslijeratne javne djelatnice, psihologinje po obrazovanju Anke Matić, ili ostavština sportskog novinara i bivšeg zatočenika nacističkog Koncentracijskog logora u Mauthausenu Hrvoja Macanovića, kao i najveći dio dokumenata koje je iza sebe ostavila kustosica, a potom i direktorica Povijesnog muzeja Hrvatske te, konačno, savjetnica za muzeje u najvišim kulturnim institucijama Narodne Republike Hrvatske / Socijalističke Republike Hrvatske, Nevenka Prosen; njima su suprotstavljeni ilustrirani dnevnički zapisi, uspomene i sjećanja jednog od mnogobrojnih (tipičnih) zatočenika poslijeratnog komunističkog logora na Golom otoku Grge Šore.
(3) Utjecaj globalne recesije na proces propadanja jugoslavenskog socijalizma i raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije krajem 20. stoljeća (od polovine 1970-ih do 1990.) – posljednji je, ovom prilikom samo naznačen, tematski dio cjelovite prezentacije (povijesno-muzeološke sinteze) 20. stoljeća – koji tek djelomično i površno ilustriraju pojedinačni dokumenti iz ostavština predstavljenih u prethodnim cjelinama, posebice Grge Šore. Zato ova tematska cjelina mora biti detaljnije prezentirana i nadopunjena novim raznovrsnim izvorima u sljedećim fazama prezentacije (e-kataloga) suvremenog dokumentarnog fundusa Hrvatskoga povijesnog muzeja.
Osim predstavljanja jednoga iznimno dinamičnog, složenog i kompliciranog povijesnog razdoblja te (pokušaja) povezivanja relevantnih pojava i procesa na nacionalnoj (hrvatskoj) i državnoj (jugoslavenskoj) razini s globalnim svjetskim procesima i pojavama – ovom izložbom namjeravamo ostvariti još nekoliko jednako važnih ciljeva: (1) naglasiti potencijale pojedinačnih subjektivnih iskustava u odnosu na tijekove dugoročnog razvoja hrvatskoga društveno-političkog i kulturnog života te (2) upozoriti na značaj dokumentarne građe Hrvatskoga povijesnog muzeja u interpretaciji novije nacionalne povijesti; (3) asocirati korisnike na njihove vlastite sudbine i time ih potaknuti na razmišljanje o našoj zajedničkoj, a ipak tako različitoj prošlosti, kao i o aktualnim problemima suvremenog života i, konačno, (4) sugerirati mogući zaključak – kako je za dobrobit budućih naraštaja već danas neophodno pružiti svoj osobni doprinos boljem razumijevanju mnogobrojnih razlika u suvremenom svijetu i time bar malo doprinijeti pomirenju suprotstavljenih iskustava, interesa i svjetonazora.
