Grgo Šore

Grgo Šore (Seget Donji, 15.02.1915. - ?2000.) građevinski tehničar rodom iz okolice Trogira, dobar je dio života proveo u Travniku (BiH), a tek nakon umirovljenja (1975. g.) vraća se u rodni Seget. Tijekom Drugog svjetskog rata, dvoumio se između vojnih i civilnih dužnosti pa je tako, prema vlastitom iskazu, po nastanku NDH najprije odlučio dobrovoljno pristupiti domobranskoj vojsci u kojoj je služio kao časnik do ljeta 1942. g. Otpušten je (opet) na vlastiti zahtjev, nezadovoljan statusom okupirane Dalmacije u kojoj su mu članovi uže obitelji zbog svoje nacionalnosti („… kao Hrvati ..“) bili progonjeni od strane talijanskih vlasti. Nakon demobilizacije, neko vrijeme (od ljeta 1942. do ljeta 1944. g.) radi „u svojoj struci“ građevinskog (ili arhitektonskog) tehničara na izgradnji nasipa uz rijeku Savu, a potom odlazi u Travnik s namjerom da se opet pridruži domobranima. No, prije nego je nastupio u vojnu službu utvrđeno je da boluje od TBC pluća, tako da je bio primoran vojnički život zamijeniti liječenjem u travničkoj bolnici, u kojoj ostaje sve do kraja rata. Iako je u novoj državi (DFJ/FNRJ) – isključivo zbog svojih ranijih (pretpostavljenih) političkih stavova i svjetonazora - bio uvršten u kategoriju Titovih ratnih protivnika (s trajnim gubitkom svih vojnih činova stečenih u domobranstvu), činjenica da za trajanja NDH nije sudjelovao niti u njezinim vojnim, a ni u političkim aktivnostima značajno mu je pomogla da tijekom slijedećih nekoliko poslijeratnih godina nesmetano radi posao za koji je bio kvalificiran, pa čak i da napreduje u skladu s postignutim rezultatima. No, u proljeće 1949. g. neočekivano je uhapšen i sljedeće 3 godine zatočen na Golom otoku - što je doživio kao veliku nepravdu, uzrokovanu kombinacijom ljudskog jala i zloporabe položaja („… Ja radim pošteno i postižem dobre rezultate. Zapeo sam Srbokomunistima za oko, i oni me potpuno nevina šalju na Goli otok…“). Zbog teških uvjeta života u logoru aktivirala mu se stara bolest na plućima, pa je zato i oslobođen nešto prije određenog roka, no u međuvremenu je trajno izgubio posao tako da je cijela obitelj privremeno ostala bez sredstava za život. Od tada pa na dalje, čak i nakon što se ponovno zapošljava, ne napušta ga uvjerenje da je trajno obilježen ovom relativno kratkom, ali teško proživljenom kažnjeničkom epizodom svoga života („… Ipak su mi jednog dana dali posao i počeo sam raditi kao građanin drugog reda pod paskom…“).

Dnevnik, sjećanja, fotografske uspomene, te dio službene korespondencije Grge Šore (u opsegu od 16 predmeta) iz perioda od 1945.-1998. g. otkupio je HPM od njegova sina Stjepana, u veljači 2000. g.