Grgo Šore

Povezani zvučni zapisi

(Seget Donji, 15.02.1915. - ?2000.)

građevinski tehničar rodom iz okolice Trogira, dobar je dio života proveo u Travniku (BiH), a tek nakon umirovljenja (1975. g.) vraća se u rodni Seget. Tijekom Drugog svjetskog rata, dvoumio se između vojnih i civilnih dužnosti pa je tako, prema vlastitom iskazu, po nastanku NDH najprije odlučio dobrovoljno pristupiti domobranskoj vojsci u kojoj je služio kao časnik do ljeta 1942. g. Otpušten je (opet) na vlastiti zahtjev – jer je bio osobno nezadovoljan statusom okupirane Dalmacije u kojoj su mu članovi uže obitelji zbog svoje nacionalnosti (… kao Hrvati …) bili progonjeni od strane talijanskih vlasti. Nakon demobilizacije, neko vrijeme radi u svojoj struci građevinskog tehničara na izgradnji nasipa uz rijeku Savu (od ljeta 1942. do ljeta 1944. g.), a potom odlazi u Travnik s namjerom da se opet pridruži domobranima. No, prije nego je nastupio u vojnu službu utvrđeno je da boluje od TBC-a, te je primoran vojnički život zamijeniti liječenjem u travničkoj bolnici, u kojoj ostaje sve do kraja rata. Činjenica da stjecajem navedenih okolnosti nije sudjelovao u vojnim ili političkim aktivnostima NDH nedvojbeno je pomogla G. Šori da u novom političkom kontekstu (DFJ/FNRJ) nastavi raditi posao za koji je bio kvalificiran i da pritom čak napreduje u skladu s postignutim rezultatima. Pritom nije bila manje značajna niti činjenica koju navodi u svojim sjećanjima da mu je brat poginuo kao borac NOViPOJ - što može potrvditi i popis učesnika NOB-e objavljen u zborniku Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije Trogirski kraj u NOB-i 1941-1945. (Split, 1984., str. 1076). Tu se, naime, uz još trojicu partizana iz Sigeta Donjeg istoga prezimena spominje Frane Šore ( rođen 1917.), sin Markov, s nadimkom Čelik – ribar, prijeratni komunista i organizator ustanka u Segetu Donjem, koji se pridružio NOV-i u Bosni 10.03.1942. gdje je iste godine poginuo u blizini Livna kao komandant Cincarskog partizanskog odreda.
No, njegov 2 godine stariji brat Grgo preživio je Drugi svjetski rat i po njegovu se završetku najprije zapošljava u Građevinskom odjelu Okružnog NOO-a u Travniku na obnovi ratom razorenih kuća, a kada je zbog reforme državne uprave ovaj Okružni NOO ukinut, postavljen je za direktora Zemaljskog građevinskog poduzeća „Vlašić“ (1947). Ali zajedno s rukovodećom funkcijom primio je i poziv na članstvo u KP koji doživljava kao obavezu, bez mogućnosti izbora - ( … Moja lična uvjerenja su bila socijalistička ali ne i komunistička. Ali kako u to vrijeme to objasniti onima koji bez skrupula upravljaju…). Zato pristaje postati partijskim kandidatom. Međutim, još prije nego je službeno primjeljen za punopravog člana, Informbiro donosi rezoluciju O stanju KP Jugoslavije (28.06.1948.) koja je uzrokovala novu političku krizu u zemlji. Ona se na međunarodnom planu manifestirala otvorenim sukobom a potom i potpunim prekidom političkih veza između Tita i Staljina, dok je na planu unutarnje politike najprije podijelila komuniste a potom potaknula partijsko rukovodstvo na bespoštedan obračun sa svima koji su izgubili njihovo povjerenje. U kategoriji „neprijatelja domovine i naroda“ odjednom se našao i G. Šore, te je 21. lipnja 1949. uhapšen i slijedeća 3 mjeseca interniran u sarajevskom zatvoru, da bi u rujnu iste godine bio (među prvima) otpremljen u tek otvorenu kaznionicu na Golom otoku. Tamo je proveo pune 3 godine proživljavajući najsurovije metode političkog preodgoja: iscrpljujući fizički rad uz uskraćivanje osnovnih životnih potreba, te različite oblike psihičkog pritiska. Zbog teških uvjeta života u kaznionici ponovno je obolio od stare bolesti na plućima, pa je nakon neuspjelog liječenja u improviziranoj bolnici na Golom otoku, na kratko prebačen u sarajevski zatvor te, konačno, oslobođen čak i nešto prije isteka predviđene kazne (koja je tijekom vremena narasla od 2 na 4 godine). Ali, i tako skraćeno zatočeništvo (u trajanju od 3 godine, 3 mjeseca i 3 dana) ostavilo je na njemu neizbrisive tragove. Prije svega, doživio ga je kao nepravdu uzrokovanu kombinacijom ljudskog jala i zloporabe položaja (… Ja radim pošteno i postižem dobre rezultate. Zapeo sam Srbokomunistima za oko, i oni me potpuno nevina šalju na Goli otok…). Nadalje, u logoru je dugotrajno izgubio zdravlje, a privremeno i posao tako da je njegova obitelj neko vrijeme ostala bez ikakovih sredstava za život. Na posljetku, čak i nakon što se vratio normalnom životu na slobodi, ne napušta ga uvjerenje da je zauvijek ostao obilježen svojom kažnjeničkom prošlošću (… Ipak su mi jednog dana dali posao i počeo sam raditi kao građanin drugog reda pod paskom…). Niti činjenica da je od izlaska iz logora do umirovljenja (1952.-1975.) imao solidan posao u Travniku - a jedno vrijeme čak i funkciju direktora ondašnjeg Stolarskog poduzeća – nije mogla izbrisati teška sjećanja na proživljenu torturu i poniženja. Ona su, ipak, slijedećih 30-ak godina ostala duboko potisnuta prije nego ih je Grgo Šore zapisao u nekoliko varijanti svojih uspomena koje - na kraju i unatoč svemu - zaključuje riječima:… Neka ne dođe do osvete po ovim zbivanjima. Ja opraštam, ali ne mogu zaboraviti sa željom da se više nikada ni u kom vidu ne ponovi.
Radnu knjižicu iz kaznionice na Golom otoku, sjećanja na godine internacije, jednu fotografiju (vjerojatno svojih rođaka) iz Drugog svjetskog rata, te dio službene korespondencije Grge Šore s institucijama Republike Hrvatske - u opsegu od ukupno 16 predmeta nastalih od 1945.-1998. g.- otkupio je HPM od njegova sina Stjepana u veljači 2000., kao autentično i jedinstveno svjedočanstvo o mračnoj strani poslijeratne jugioslavenske povijesti.

Goli Goli Goli - Istine o Golom Otoku
Travnik, 1983. g.
Pelir-papir; strojopis, crtež, klamanje; 30 x 21 cm, o 68 str.
HPM-100829/2-3

Prijepis izvornog (rukopisnog) teksta sjećanja Grge Šore na dane zatočeništva na Golom otoku djelomično se razlikuje od originala, a započinje sažetim uvodnim podacima o autoru i njegovu životu prije hapšenja, te o konkretnim događajima koji su mu neposredno prethodili.
Naime, ubrzo po objavi Informbiroove Rezolucije o stanju KP Jugoslavije, već u proljeće 1949., državne sigurnosno-obavještajne službe - Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) i Uprava državne bezbjednosti (UDBA) - započele su protiv njega provoditi istragu zbog moguće veleizdaje. Povod sumnji, a potom i direktnoj optužbi, bio je neformalan Šorin razgovor s poznanikom na temu aktualne vanjsko-političke situacije u kojem je, između ostaloga, pomalo nespretno izjavio kako … Naši ne vide što se iza brda valja… – misleći na realnu opasnost od vojne agresije SSSR-a prema Jugoslaviji. No, to je bio sasvim dovoljan razlog da bude uhapšen kao potencijalni informbiroovac u noći 21.06.1949. i tijekom ranih jutarnjih sati (22.06.1949.) transportiran u sarajevski zatvor, gdje provodi slijedeća 3 mjeseca u neizvjesnosti i iščekivanju. U rujnu iste godine (1949.) otpremljen je dalje s oko 400 zatočenika - najprije vlakom preko Mostara i Huma do Herceg Novog, a onda kamionom do Oštre Punte (austrougarske tvrđave na rtu Oštro, na ulazu u Boku Kotorsku). Tamo su bosansko-hercegovačkoj grupi pridruženi zatočenici iz Crne Gore, da bi potom svi zajedno u utrobi drvenog broda Punat otplovili ka nepoznatom odredištu na sjevernom Jadranu. Nakon približno 36 sati plovidbe (cijeli dan i 2 noći) iskrcali su ih na nenastanjenom otoku ispod Velebita, u blizini otoka Raba, koji se protezao na oko 2,5 km2 površine i koji je zbog surove klime nazvan Golim. Jedini njegovi stanovnici bili su tek nešto ranije dopremljeni kažnjenici - kao prva grupa informbiroovaca - koji su dočekali pridošlice prema već postavljenim internim pravilima: batinama, psovkama, ponižavanjem i uvredama. U tom je okruženju Grgo Šore proveo pune 3 godine (ukupno 1.188 dana) i za to vrijeme neposredno doživio najsurovije metode političkog preodgoja. One su kombinirale iscrpljujući fizički rad s poticanjem brutalnog fizičkog nasilja među kažnjenicima, te uskraćivanje osnovnih ljudskih potreba (poput hrane, vode, higijene), kao i primjenu različitih oblika psihičkog zlostavljanja. Svaku od navedenih kaznenih mjera ili metoda preodgoja Grgo Šore u svom tekstu u više navrata precizno opisuje – na osnovi vlastitog iskustva, ili na primjeru nekog (konkretnog) kažnjenika iz svoje bliže okoline. Na kraju teksta nalazi se autorov zaključak - Pogovor - te 3 lista s originalnim crtežima (olovkom) koji ilustriraju najteže aspekte robijaške svakodnevnice: (1) Tragač / Nošenje teškog kamenja, (2) Voda i hrana / Bojkot uz zid, (3) "Počast" kibli /"Labud".