Lucijan Kovačić

(Zagreb, 07.12.1899. - ?Ogulin, 12.1918.)

jedan je od mnogobrojnih anonimnih mladića koji je iz školskih klupa, još kao  nezavršeni maturant, bio mobilizirani u austrougarsku vojsku neposredno prije njezina potpunog sloma, u posljednjoj godini Prvog svjetskog rata. Poznat nam je samo po zapisima iz vlastitog ratnog dnevnika koji svjedoči da je na bojište otišao početkom studenoga 1917. iz Zagreba, gdje je do tada živio u skromnim materijalnim uvjetima s majkom i sestrom. Po svemu sudeći, upravo je siromašan život, još dodatno otežan općom ratnom oskudicom, bio presudnim razlogom zbog kojega je maloljetni Lucijan mjesec dana prije 18. rođendana odlučio prekinuti školovanje da bi otišao na Istočni front, u Bukovinu (na područje jugo-zapadne Ukrajine, tada  u sastavu Rusije) za određenu mjesečnu plaću koju je djelomično mogao poslati u Zagreb kao pomoć obitelji. Budući da ga je na Istočnom bojištu dočekala relativno povoljna vojna situacija - borbeno zatišje nakon uspješne proturuske ofenzive (u srpnju 1917.), te Listopadska revolucija u tijeku (25.10./ 07.11.1917.)  koja će uskoro dovesti do primirja s Rusijom (05.12.1917.) a potom i njezina izlaska iz rata – imao je priliku u  kratkom roku, tijekom studenog/prosinca 1917., pohađati specijalne (časničke) tečajeve na kojima je stekao nova znanja o pješačkom topništvu, vojnom vatrogastvu i signalizaciji. To mu je, nadalje, omogućilo da  krajem siječnja 1918. u Pečuhu položi završni ispit i ubrzo potom postane  zastavnikom (09.04.1918.). 

U međuvremenu - početkom 1918. g.  kada Rusija izlazi iz rata, a Istočno bojište uglavnom prestaje postojati - Lucijanova (42. teška poljsko-topnička) pukovnija premještena je u Južni Tirol, na Talijansko bojište, gdje ostaje do završetka rata. Da je mladi zastavnik u to vrijeme uspješno izvršavao svoje vojne zadatke potvrđuje dobitak Karlova četnog križa kojim je odlikovan 14.05.1918., a potom upućen na novi borbeni položaj -  … u postavu na Sisemolu … – kako bi uzeo učešća u posljednjoj austrougarskoj ofenzivi (15. –23. 06. 1918.). Ona je nakon početnih uspjeha završila povlačenjem austrougarskih postrojbi na prijašnje pozicije s lijeve obale Piave, a Lucijan joj u svom Dnevniku posvećuje 2 zapisa. U prvom (od 19.06.1918.) svjedoči o velikim gubicima u svojoj postrojbi, iako još uvijek ne isključuje mogućnost povoljnog završetka ofenzive: „… Mi smo od 15. do danas, dakle u 4 dana izgubili 25 momaka, od tog 6 mrtvih, dakle skoro 50 % - još imamo tri topa za pucati. Čekamo, da dobijemo zapovjed da pucamo za uzmičućim Talijanima, tako bi naime mi htjeli, volio bi da je tako, pa da ne stradaju naši ljudi….“ U drugom zapisu, nastalom samo 5 dana kasnije (24.06.1918.), jasno govori o porazu ali, unatoč tome, nastoji zadržati optimističan ton: „Ofenziva nije uspjela, a posljedice njezine jesu veliki gubitci, tako da nas moraju poslat na ?retablirung, pa to sad ovdje i čekamo. …. Jedno dva dana bil sam ko potrt lonac, al danas mi je već bolje, pa sam opet po staroj navadi dobre volje. Još malo pa ću valda i bijeli Zagreb ugledati…“  Suprotno očekivanjima, ova mu se želja nije ispunila još nekoliko mjeseci već je, naprotiv, umjesto dopusta dobivao nova i zahtjevnija zaduženja – pa je tako početkom srpnja 1918. postavljen za stanovođu cijele pukovnije (raspoređene po naseljima u okolici jezera Caldonazzo), a krajem istog mjeseca preuzima zapovjedništvo nad jednom (4.) baterijom (20.– 26.07.1918.). Osim toga, još u kolovozu 1918. zapisao je on u svoj Dnevnik samokritičku opasku: „…Par gluposti sam naredil, pa za posljedicu je to, da ne mogu sad još neko vrijeme na dopust, nadam se ali da ćemo za jedno 14 dana već po Zgb se šepiriti …“ Čini se da je ovoga puta bio u pravu, jer slijedeće bilješke Dnevnika potvrđuju da je puna tri mjeseca (od početka rujna do kraja studenoga 1918.) proveo na dopustu koji ga je, između ostaloga, poštedio učešća u završnim borbama na Talijanskom bojištu (vođenim 27.10.1918. oko Vittorija Veneta) nakon kojih je Austro-Ugarska zatražila primirje (29.10.1918.). No, unatoč činjenici da je rat bio službeno okončan kapitulacijom Njemačke (već) 11.11.1918.,  Lucijan Kovačić se početkom prosinca 1918. vraća s dopusta na borbeni položaj svoje (42.) pukovnije, te sudjeluje u formalnoj proceduri njezinog preustroja i demobilizacije. U tom cilju kreće iz Italije da bi preko Virovitice i Zagreba stigao do Ogulina, gdje je prije demobilizacije pridijeljen 13. gorsko-topničkoj pukovniji. Stjecajem nesretnih okolnosti, ondje ga je ubrzo po dolasku, zbog verbalnog sukoba s jednim (neidentificiranim) adjutantom, pozvao na odgovornost nadležni časnik, (vjerojatno) jedan od bivših austrougarskih časnika jugoslavenske orijentacije, ili čak netko iz redova pobjedničkih srpskih postrojbi. O tome svjedoči posljednja bilješka Dnevnika nakon koje se Lucijanu Kovačiću, sasvim neočekivano, gubi trag.

Tek čitavo stoljeće kasnije - u studenom 2017. tijekom prigodne akcije sakupljanja muzejske građe na temu Velikog rata, realizirane povodom obilježavanja njegove 100-godišnjice - ponuđen je Hrvatskom povijesnom muzeju preko posrednika starinama (F. B.) na otkup Dnevnik zastavnika L. Kovačića s dodatnim prilogom i nacrtima. Tom su prilikom ovi dokumenti  uvršteni u fundus Dokumentarne zbirke II. kao ilustracija (jedne od) mnogobrojnih zagonetnih ljudskih sudbina, čiji nam je kraj ostao nepoznat. Mogli bismo tek pretpostaviti da je životni tijek njegova autora, Lucijana Kovačića,  Prvi svjetski rat značajno odredio,  a po svemu sudeći i prerano prekinuo.

(Literatura: Tominac, N. 2017. „Hrvati u Brusilovljevoj ofenzivi u ljeto 1916. Godine, II. dio: Proboj kraj sela Okne u Bukovini“, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 49., br. 3., Zagreb, str. 419.-453.)