Franjo Javoršek

(Košane/Slovenja, 05.10.1899. – Zagreb, 18.12.1986.)

jedan je od (dvojice) sinova učitelja Karla Javoršeka i Franjice Holaček. Nakon što je u Ljubljani završio 5-razrednu osnovnu školu, od 1909. g. pa gotovo do svoje punoljetnosti, redovno pohađa Prvu državnu gimnaziju u Ljubljani. No oko polovice školske godine 1916./17. – i to 7 mjeseci prije 18. rođendana, a u tijeku Prvog svjetskog rata i početnih vojnih operacija na novo-otvorenom talijanskom bojištu – zbog mobilizacije u austro-ugarsku vojsku omogućeno mu je da ranije završi 7. godinu gimnazijskog školovanja. Stoga već početkom ožujka 1917. dobiva završnu svjedodžbu 7. razreda, a u isto vrijeme bilježi i prve zapise svoga ratnog dnevnika - od pristupa 78. pješačkoj pukovniji (10.03.1917.) te (vjerojatne) vojne obuke u Rijeci i Osijeku (20.03.-15.09.2017.) gdje je (07.10.1917.) stekao i najniži dočasnički čin a potom na kratko bio otpremljen na istočno bojište, preko vojnih aktivnosti u oviru 116. pješačke pukovnije (na talijanskom bojištu) u posljednjim mjesecima Velikoga rata te, na posljetku, do svoje konačne demobilizacije (iz redova Jugoslavenskog dobrovoljačkog bataljona) u svibnju 1919. g. Pritom je zanimljivo napomenuti da je po završetku vojne obuke, a između prelaska s istočnog na talijansko bojište, dobio jednomjesečni dopust za polaganje mature, tako da je - u jeku rata i vojnih obaveza (a u skladu s postojećim austro-ugarskim zakonskim odredbama od 28.02.1908. i 08.10.1914. g.) - u Ljubljani uspješno položio ispit zrelosti (27.02.1918.). Međutim, nakon konačnoj vojnog i političkog sloma Austro-Ugarske Monarhije, te sklapanja primirja krajem (03./04.11.) 1918. g., Javoršek je sa svojim bivšim suborcima - okupljenim u Jugoslavenskom (dobrovoljačkom) bataljonu – prošao poduži put od Rovinja preko cijele Italije do Crne Gore - gdje je proveo još nekoliko mjeseci poratnog sužanjstva - ili pak svojevrsne produžene vojne službe koju je ovoga puta obnašao za novu (srpsku) dinastiju Karađorđevića, a u ime buduće državne zajednice južnoslavenskih naroda. A kada je konačno 15.05.1919. demobiliziran, privremeno se vraća u Sloveniju i tamo ostaje nekoliko godina, da bi se (3. siječnja) 1922. trajno doselio u Zagreb te zaposlio kao činovnik na željeznici. Tamo je upoznao i svoju buduću suprugu – također željezničarsku činovnicu, nekoliko godina stariju Tereziju Zamejn - s kojom je sklopio brak (18. travnja) 1927. i nakon godine dana (04.06.1928.) dobio kćer Vesnu. Posljednji biografski podaci o Franji Javoršeku o kojima govori sačuvana obiteljska dokumentacija upućuju na zaključak da je Drugi svjetski rat dočekao u (vojnom) statusu kapetana II. klase rezervne pješadije (u vojsci Kraljevine Jugoslavije), ali ga je - nakon kapitulacije i raspada (i ove) države, u travnju 1941. - (po svemu sudeći) preživio kao civil u Zagrebu.

(Komparativna literatura koja može kontekstualizirati pojedine nedovoljno jasne ili zbunjujuće činjenice iz biografije Franje Javoršeka - poput skraćenog školovanja i načina mobilizacije, vojničke svakodnevice na talijanskom bojištu, tretmana ratnih zarobljenika u talijanskim i crnogorskim logorima po završetku rata - monografija je Tonka Barčota: Prešućeni rat. Korčulanski kotar u I. svjetskom ratu, objavljena 2015. g. u izdanju Državnog arhiva u Dubrovniku.)

Ratne bilješke (dnevnik) kaplara Franje Javoršeka 1917.-1919. g.
Franjo Javoršek; 10.03.1917. - 15.05.1919. g.
papir, koža; rukopis, uvez; 13 x 10 cm, o 27 str.
HPM/MRNH-T-11728

Dnevnik se sastoji od vrlo konciznih bilježaka ispisanih na 22 stranice - rukom (s tri različite olovke), na slovenskom jeziku - u notesu uvezanom u kožne crne korice; pisao ga je kaplar austro-ugarske vojske Franjo Javoršek od 09./10.03.1917. - kada se pridružuje 78. pješačkoj pukovniji u Osijeku – do konačne demobilizacije iz redova 4. jugoslavenskog dobrovoljačkog bataljona (u kojem se zatekao na kraju rata) u Boki Kotorskoj 15.05.1919. g. U skladu s tim, prve se bilješke odnose na mjesece provedene u Rijeci i Kvarneru (20.03.-15.09.1917.), a potom (opet) u Osijeku, gdje je Javoršek (vjerojatno) polazio osnovnu vojnu obuku i stekao najniži čin poddesetnika (07.10.1917.). Iz slijedećih je zapisa vidljivo da je Javoršek u nastavku vojne službe – tijekom posljednjih mjeseci 1917. a upravo u vrijeme Oktobarske revolucije i sklapanja primirja s Rusijom - boravio u Kaluczu (Poljska) i Oknu (Bukovina / ukrajinsko-rumunjska granica), sve dok polovicom siječnja 1918. nije dodijeljen 116. pješačkoj pukovniji VI. armije. No, približno u isto vrijeme dobiva i dopust za polaganje mature te u tom cilju (od 02.02.-15.03.1918.) boravi u Ljubljani, a potom se vraća svojoj pukovniji - stacioniranoj u Tirolskim Alpama, na austrijsko-talijanskoj granici - koja je, sudeći prema Javoršekovim bilješkama, do kraja lipnja 1918. bila poprilično desetkovana. Zapisi nastali od početka srpnja do kraja listopada 1918. g. svjedoče o posljednjim, neuspješnim bitkama koje su vojnici austro-ugarske IV. Armate vodili na talijanskoj strani bojišta – iz tabora Mirabello i Longo (Rovinj) – te o pometnji u njihovim redovima netom prije zarobljavanja (ili predaje) u vrijeme sklapanja primirja (03.11.) 1918. U tom su kontekstu indikativne Javoršekove bilješke koje svjedoče o okupljanju preživjelih vojnika i časnika iz pojedinih jugoslavenskih krajeva Monarhije u Rovinju (tijekom listopada i studenoga) i odlasku Jugoslavenskog bataljona do Vicenze (sjeverna Italija); pritom ostaju pomalo nejasni razlozi njihova podužeg putovanja željeznicom iz Vicenze preko Ravene i Riminija do Barija i Bitonta u južnoj Italiji, koje je uslijedilo potom (od 23.11.-22.12.1918.), a tijekom kojega su (03.12.1918.) položili zakletvu srpskom kralju Petru, te naposlijetku brodom doplovili do Dubrovnika (01.-04.02.1919.) i konačno se - sredinom veljače 1919. - zaustavili u Crnoj Gori. Boraveći tijekom sljedeća 3 mjeseca u Igalu i Herceg Novom - gdje je zajedno sa svojim suborcima pristupio 2. puku 4. jugoslavenskog dobrovoljačkog bataljona - Javoršek je ubrzo potom od nadležnog časnika (kapetana Pivke) zatražio otpust iz vojne službe radi nastavka studija. No umjesto demobilizacije, ostao je u Boki Kotorskoj u sastavu 4. čete (Jugoslavenskog dobrovoljačkog bataljona) sve do 15.05.1919., kada se konačno preko Mostara i Sarajeva vraća kući. Zadnje bilješke svoga dnevnika - iz travnja i svibnja 1919. g. - posvetio je svojoj kratkoj ljubavnoj avanturi s lijepom kotorskom konobaricom češkoga porijekla, Eleonorom.
Iako to u Javoršekovim šturim dnevničkim zapisima nije eksplicite navedeno, može se pretpostaviti da su se poražene austro-ugarske postrojbe zatečene na talijanskom bojištu u vrijeme službenog završetka rata (11.11.1918.) dobrovoljno predale pobjedničkoj vojsci Antante, te da je potom iz njihovih redova formiran poseban Jugoslavenski bataljon – koji je tijekom sljedećih mjeseci preko Italije dopremljen u Crnu Goru (što je pretstavljalo neku kombinaciju kažnjeničkog križnog puta ratnih gubitnika i vojne vježbe novih dobrovoljaca srpske kraljevske vojske). Ovakvu pretpostavku indirektno potvrđuje naslovni tekst Javoršekova rukopisa, ispisan (zelenom tintom) na prvoj (uvodnoj) stranici dnevnika: Kaplar Javoršek Franc, I. Jugoslovenska četa VI. Armata, Zona di guerra / Spominki mojega vojaškega službovanja in dogodljaji preko Tirolskih Alpi v Avstriji in v kratkom dogodljaji po mojem ujetništvu v Italiji – kao i dva pečata otisnuta u blijedo-plavoj pečatnoj tinti na dnu stranice, ispod navedenog teksta: prvi - s talijanskim natpisom u pravokutnom pečatnom polju: Reparto Jugo-slavo della 6a Armata, i drugi - s grbom Kraljevine Italije u sredini okruglog pečatnog polja i istim natpisom uokolo njega.

Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca