Martin Sudar

(Brušane/ Lika, 01.11.1913. – ?Osijek, 26.07.2004.)

diplomirao je veterinu neposredno prije početka Drugog svjetskog rata (1938.) a potom dobio posao kotarskog veterinara u Brinju gdje se, nakon kratkotrajnog poznanstva s mladom Varaždinkom netom doseljenom u Zagreb, Ivanom Žirovčić, ubrzo i vjenčao 26. srpnja 1941. Njihov brak nije dočekao niti prvu godišnjicu kada je Martin mobiliziran (24.04.1942.) i to u statusu domobranskog časnika, a na funkciji pomoćnog veterinara u Štabu 369. pojačane pješačke pukovnije, upućene na Istočni front. Ondje je relativno brzo, nakon ranjavanja pukovnijskog zapovjednika Presečana postao glavnim veterinarom u pukovniji (09.09.1942.) koja je u to vrijeme ratovala u okolici Staljingrada. No, uskoro je i sam ranjen (15.01.1943.) te zajedno s grupom njemačkih ranjenika prebačen u bolnicu u Dnjepropetrovsk. Još tijekom liječenja u bolnici (24.02.1943.) primio je posebno odlikovanje za zasluge - Red krune kralja Zvonimira III. stupnja s mačevima - što mu je nedvojbeno pomoglo da se iste 1943. definitivno vrati u domovinu. Nakon kraćeg boravka u Zagrebu prihvaća civilni posao veterinara u Bosanskoj Gradiški, ali već u ožujku 1944. prema savjetu i uz intervenciju nekih znanaca - kako je sam izjavio za vrijeme sudskog procesa pokrenutog protiv njega nakon rata – odlazi na dužnost ustaškog logornika. No, da je unatoč svemu Martinov brzi povratak s ruske bojišnice morao izazvati podozrenje u radikalnim krugovima ustaša, kojima očigledno nije osobno pripadao, svjedoči podatak da je samo 4 mjeseca po primitku nove dužnosti bio uhićen, interniran u logoru u Staroj Gradiški na sljedeća 2 mjeseca, a potom pušten (opet) zahvaljujući zauzimanju ljudi. Poslije kratkotrajnog zatočeništva, kako osobno tvrdi, morao se čuvati moguće osvete …ustaške bande u B. Gradiški na čelu s Markanom Mostarčićem..., a istovremeno izbjeći pred njemačkom potjerom. Presudna je pritom bila činjenica da je i ovoga puta uspio privremeno dobiti posao u svojoj struci te je, na osnovi naredbe Glavnog ravnateljstva za seljačko gospodarstvo NDH, s 09.12.1944. započeo raditi kao veterinar u Kotarskoj oblasti Zagreb. Međutim, kraj rata ipak nije dočekao u Zagrebu s obitelji – o čemu svjedoči njegova korespondencija sa suprugom Ivanom koja upućuje na činjenicu da se u veljači 1945. g. po (vojnoj) dužnosti nalazio u Sarajevu, i to upravo u jeku završnih operacija za obranu (oslobođenje) grada. Poput nekoliko prethodnih detalja iz njegova životopisa, ostao je nerazjašnjen razlog Martinova boravka u Sarajevu baš u tom presudnom periodu, ali je gotovo sigurno da je tamo bio zarobljen nakon oslobođenja grada te s VIII. vojvođanskom udarnom brigadom Jugoslavenske armije odmah potom upućen do slovensko-austrijske granice (a vjerojatno) i do Bleiburga. Iako on taj svoj višemjesečni križni put - iz Bosne u Sloveniju pa preko Hrvatske i Srbije ponovno do Sarajeva - u pismima supruzi Ivani (s kojom mu je bilo dopušteno komunicirati dopisnicima, a povremeno i pismom) naziva mobilizacijom u J.A, vjerojatno je već od prvog susreta s jedinicama NOV-a bio u statusu ratnog zarobljenika. No, tek u prosincu 1945. obavještava obitelj da je uhapšen i da u Sarajevu čeka suđenje. Prva presuda - objavljena više od godine dana iza početka parnice (05.04.1947.) - odredila mu je najtežu, smrtnu kaznu strijeljanjem koja je, međutim, nakon uložene žalbe ipak ublažena na 20 godina lišenja slobode sa prinuđenim radom i 5 godina gubitka pojedinih gradjanskih prava. U skladu s tim, Martin Sudar je od svoga uhićenja (01.12.) 1945. sljedećih 10 godina bio zatočen u različitim zatvorima NR Bosne i Hercegovine, među kojima se čak 5 godina nalazio u KP domu Zenica, a potom i njegove pojedine ekonomije - Kopaonica kraj Brčkog i Novi Grad nedaleko Odžaka - kamo mu se s vremenom doselila obitelj. Naime, kako mu je već u prvim kažnjeničkim godinama bilo dozvoljeno raditi na stručnim poslovima veterinara, tijekom vremena je postupno sve više izlazio iz strogog logorskog okruženja na zatvorske farme polu-otvorenog tipa, što mu je omogućilo da od 1950. g. prima i malu zaradu. Od 1. svibnja.1955. pušten je na uvjetnu slobodu - s ograničenim pravom kretanja te obavezom da do isteka kazne živi u Novom Gradu (kraj Bosanskog Šamca) i radi na ekonomiji KPD-a Zenica. Budući da su ograničenja uvjetnog otpusta na slobodu prestajala s 1.12.1960. g. od tog je dana mogao ponovno uživati sva prava slobodnog građanina FNRJ te se u tim okolnostima, po svemu sudeći najkasnije do 1963.g., konačno i zaposlio u Veterinarskoj stanici u Osijeku.
(Hrvatski veterinarski vjesnik, 22/2014., br. 3-4, str.34.; Obhođaš, A.& Mark, Jason D.: „Croatian Legion“, The 369th Reinforced (Croatian) Infantery Regiment on the Estern Front 1941-1943, No. 466)


Korespondencija koja je vođena od 1940.-1958. g. između Martina Sudara i njegove supruge Ivane, a izuzetno s pojedinim članovima (Ivanine) obitelji Žirovčić, ilustrira osobine i trajnost utjecaja, subjektivnih proživljavnja, te promjena unutar obitelji (u načinu života, međusobnim odnosima i komunikaciji) izazvane ratnim zbivanjima. Njezin prvi dio, koji je nastao između prosinca 1940. i srpnja 1941. g., daje uvid u početak bračnog života mladoga para - od nestrpljivog očekivanja vjenčanja i planova za uređenje zajedničkog stana u Brinju, do šoka zbog prisilnog razdvajanja prouzročenog Martinovom mobilizacijom i odlaskom na Istočno bojište, i to baš u vrijeme rođenja prvog djeteta. Drugi je dio korespondencije nastao tijekom 1945. - posljednje godine Drugog svjetskog rata koju je Ivana Sudar s dvije kćeri dočekala u Zagrebu, dok joj suprug Martin već od veljače (iste godine) šalje brojne dopisnice i poneko pismo iz Sarajeva, gdje se u to vrijeme poduzimaju posljednji bezuspješni pokušaji vojne obrane NDH. No ubrzo nakon njezina konačnog sloma, a posebice tijekom druge polovine 1945., Martinova (cenzurirana) pisma stižu iz različitih krajeva Jugoslavije, jer je kao ratni zarobljenik pobjedničke Jugoslavenske armije do kraja godine prošao gotovo cijelu Bosnu i Sloveniju, da bi se preko Hrvatske i Srbije u veljači 1946. vratio u Sarajevo, na suđenje. Time započinje treća faza u korespondenciji Ivane i Martina Sudara, koji je od 1946.-1960. g. bio i sudski osuđen na gubitak slobode i građanskih prava te zatočen u različitim zatvorima FNRJ - od Sarajeva i Banja Luke, preko Zenice, do Brčkog i Novog Grada (kraj Bosanskog Šamca). Kada mu se nakon uvjetnog otpusta na slobdu (1955.) tamo pridružila cijela obitelj, prestaje dugogodišnja prepiska ratom razdvojenih supružnika. Ne ulazeći ovom prilikom u nagađanja da li se i koliko toga zbog prisilne razdvojenosti promijenilo u međusobnom odnosu, karakterima i emocijama bračnog para Sudar, te kako su nakon ponovnog susreta obnovili obiteljski život – sigurni smo ipak da se među redovima ovih pisama nalazi uvjerljiv odgovor i na ta pitanja.